Za Dinamov konačni proboj u Ligi prvaka - čekao nas je legendarni irski klub, svima nam dragi i simpatični Celtic. izazov za igrače, još veći izazov za nas...Celtic ! Čuveni irski klub, još bolji navijači, preuređeni Celtic Park, irski pubovi, Škotska ! Sve je mirisalo na predobro gostovanje. Nismo ni slutili koliko dobro.
Na brzaka smo sve dogovorili, idemo po avionske karte..poslje bumo sredilii čorku u Glasgowu. Jedno smo se jutro našli ispred agencije koja dila avionske karte, izabrali smo njih jer daju avionske karte na rate. Tada još nije bilo jeftinjačkih agencija koji furaju za sitnu paru gdje kod treba. Obavimo mi to laganini, netko čekovima, netko plastikom i odosmo proslaviti kupovinu karata i najavu dobrog gostovanja u obližnu birtiju. Na rundu, pa doma. Konobari vjerovatno i danas pričaju o tom neobičnom jutru. Konobar dofura prvu rundu, krene vesela priča o svemu kaj bi nas moglo tam' dočekat', druga je runda već raspalila maštu o pobijedi...treća o finalu Lige prvaka... i već negdje oko 5 popodne, nakon unakrsne paljbe s stalnim gostima obližnjeg hotela koji su s balkona imali neke primjedbe na temu razgovora, nakon prolivene (i neplaćene) zadnje runde krenuli smo doma. Iako nitko nije završio doma još satima, a i netko je imao i pun auto friško pokošene trave...ipak ovdje ipak završavamo uvodni dio u jedno od najboljih gostovanja ikad.
Nekak' je došel i taj dan, dan kad smo krenuli na put. Avantura počinje ! Na istom letu bila je i ekipa iz Vel'ke Gorice. Let iz Zagreba za Glasgow je bio miran i ugodan iako oni manje strastveni letači među nama uvijek tvrde da je let bio grozan. Petak večer na Glasgowskom aerodromu, čekamo da nas pokupe domaći dečki s kojima smo stupili u kontakt prek' interneta i koji su nam našli smještaj u lokalnom pubu. Popili smo ostatak konzervi 'žuje, prošetali po aerodromu u našim dresovima..međutim ni jedan škot nije pristupio. Nakon određenog vremena odlučili smo sjest' na taksi i sami nać' taj pub. U prvi mah nam nije bilo sumnjivo kaj se naš taksist išao raspitivati kod ostalih vozača gdje je taj kvart u koji smo mi htjeli doć'. Vožnja je trajala skoro pa sat vremena, prek' autoputa, mostova, šuma...uz usputna stajanja i raspitivanja vozača o našem odredištu na pumpama. Uz po koji crv sumnje i zabrinutosti vozač nas je na kraju ipak uspio dovesti do našeg puba.
Taksi je odjurio prije nego što sam uspio izustiti da bi bilo dobro da nas pričeka dok se ne uvjerimo da je to taj pub i da je sve u redu. Okolica, naime, nije uljevala previše povjerenja. Međutim, nije bilo mjesta strahu, ne samo zato što se mi ničega ne bojimo, već zbog toga jer je bilo sve spremno za nas.


Unutrašnjost puba odavala je atmosferom i svojim zeleno-bijelim interijerom da smo na pravom mjestu. Pub je bio pristojno ispunjen, na šanku je radila starija gospođa (koju smo iz milja odmah prozvali - baka) koja nas je odmah skužila i bez puno priče odvela gore iznad puba do soba da ostavimo torbe. Žedni kakvi jesmo, sišli smo odmah na prvu pravu pintu pivice u Škotskoj jer se fajrunt opasno bližio. Uz pintu smo uživali u istraživanju svakog detalja puba, svake slike starih Celitic-ovih momčadi, starih šalova i zastavica, udisali punim plućima atmosferu starog irskog puba koji je navijački u pravom smislu te riječi. Nije to bilo samo zbog rekvizita ili ljudi na šanku, mjesto je odisalo nečim posebnim i stoljetnim. Takve stvari mogu osjetiti samo oni koji znaju što znači ljubav prema svom klub kroz generacije, kroz teška i manje teška vremena. Klub koji simbolizira pripadnost, tradiciju i sve ono sveto uz to.

Već nam se dno pinte nadziralo kada je baka objavila fajrunt i preporuku da pređemo u noćni klub. Uspostavilo se da je night-club bio u istoj zgradi, vrata preko puta i da gosti "hotela" imaju besplatan ulaz. Uredan kakav jesam odlučio sam otić' se osvježiti u sobu prije odlaska u klub, ostali su prešli odmah tu razdaljinu od par metara. Ovdje moram napomenuti , da čitatelji ne bi stekli pogrešan dojam, to nije bio neki bezvezni noćni klub, naime ulaz u tenisicama nije bio dozvoljen. Osim, naravno, gostima "hotela". Odgovorno tvrdim da sam se u gornjim prostorijama zadržao najviše 20 minuta. Kad sam ušao u night-club imao sam kaj vidjeti, dinamov dres pleše na stolu, ostali pokušavaju davati ritam oko stola. Nije da nam je ples stran neg' me je iznenadilo kratko vremensko razdoblje prilagodbe ili je sam propustio 3-4 runde u tih 20 minuta. Noć je bila duga i protekla je u veselom ozračju. Detaljniji opis ili točan broj pinti nije više moguće rekonstruirati.

Iako je noć bila duga, budjenje je bilo u maniri građevinara, zahvaljujući jednom našem članu ekspedicije. Drugi smo dan upoznali naše domaćine. Došli su u pub i poslali konobaricu po nas. Pravi navijači Celtica, irci u pravom smislu riječi, IRA tatoo-i. Johnny je bio vodja, zelio je razgovarati s nama, o svemu o Dinamu, Hrvatskoj, Zagrebu, ratu sve ga je interesiralo. Iako pričam engleski bilo je vrlo teško se boriti s škotskim naglaskom. Pogotovo s Johnny-jevim Aberdeenskim naglaskom. Napor nam je bio olakšan redovitim pintama koje su redovito stizale na nas stol. Godilo nam je njihovo zanimanje za nas i sve o nama. Dečki su bili jako iznenađeni činjenicom da uvijek putujemo u vlastitoj organizaciji, da se sami brinemo o nabavci ulaznica, prijevozu. Kod njih o svemu brine Fan Club. Duboko ih se dojmila borba za povratak imena kluba i informacija da skidamo grbove s dresova i nšivamo Dinamove. Do večeri svi u pubu su već znali priču o nama, borbi za povrat imena, represiju aktualne vlasti i jedva smo preživjeli sva silna tapšanja i pinte koje su bez milost padale sa svih strana. Johnny je stajao s ekipom sa strane i brinuo se da neki dosadni Celtic ne pretjera s pitanjima, da uvijek imamo pive na stolu, da gošće night cluba budu ljubazne s nama, nekaj nevjerovatnoga. Tretirani smo bili kao kraljevi.
Sljedeći smo dan odlučili otići u grad, pogledati stadion, uzet' koji suvernir. Usput smo upoznali i vlasnika našeg puba koji nas je utrpao u auto i vozio nas na stanicu koja je bilo dost' daleko. Grad nas se nije posebno dojmio, ali nismo ni puno vidjeli. Stadion nas je zato oduševio.
Odlueili smo se za razgledavanje stadiona sa vodieem, Razgledavanje je ukljueivalo gledanje dokumentarca, razgledavanje malog muzeja. Tek' samo tada postali svjesni velieine kluba, povijesti i važnosti Celtica irskoj katoliekoj manjini u škotskoj.
Nakon grada smo se vratili u naš pub. gazda nas je, uz novu rundu, pitao jel bi htjeli na jedan izlet. Prostali smo, naravno. Ujutro nas je doeekalo novo iznena?enje, ispred puba je bio veai kombi, Jack, gazda i njegov sin vea su eekali da nas furaju nekamo. Izlet u nepoznato, vožnja je protekla u pjevanju navijaekih pjesama, deeki su nas ueili celticove pjesme, mi njih naš. Tako da su se izmjenjivale pjesmice s lošim naglascima, red škotskih, red hrvatskih. Cilj izleta je bio Sterling, gradia s važnom prošlišau za naše drage domaine. Ispred poljane podno predivnog dvorca Sterling, Braveheart je sa svojim škotima porazio engleze negdje oko 1300.g. Mislim da je to bila i jedina pobjeda protiv engleza. Na sredini polja je veliki crni spomenik Braveheartu. Mjesto na kojem se lako može zamisliti bitka, stari škotski vitezovi, oklopi, maeevi. Mjesto koje odiše povješau.Nakon susreta s povijesnim einjenicama, spustili smo se u grad i upoznali i stare škotske obieaje. Gazda našeg pub-a vodio nas je u birtiju koju drži neki njegov ro?ak u Sterlingu. Nakon što samo svi dobili svoju pintu pivice, gazda nas je pitao jel smo probali pravi škotski viski. Postavljajuai to pitanje vec je toeio svima nimalo ne poštujuai normativ za tu eašu. Nazdravili smo domaeinu, škotskoj povjesti i Braveheart-u. Slijedila je runda pive, nakon nje red viskija i tako nebrojeno puta. Škotski obieaj je ro?en. Povratak je protekao u pjesmi i veseloj atmosferi. Vratili smo se popodne u Glasgow, jaka ekipa Trešnjevke je nastavila po novosteaenom obieaju, dok su se domaeini isprieali i išli ubiti oko na par sati.

Tokom tih prvih dana smo ostali bez svih dinamovih dresova, šalova, majica koji apsolutno nemaj veze s nogometnom va samo imaju natpis koji ima veze sa Zagrebom ili Hrvatskom. Jedan od nas je bio žican da zamjeni već nošenu i zgužvanu majicu Zagreb gori (koncert) i za to je u zamjenu dobio celticov dres. Ne moram naglašavati da smo već nakon 2 dana izgledali kao najbolja ekipa celtic boys-a. Neki od nas su vec bili ponosni vlasnici maketa stadiona, irskih ragbi dresova, uokvirnih slika. Tih par dana smo bili glavne zvijezde u lokalnom pubu, koliko nas je ljudi samo htjelo upoznati, stisnuti nam ruku, zavrnut' rundu pinti, nešto nevjerovatno. Najviše su me se dojmila pitanja o Hrvatskoj, Zagrebu, Dinamu i njihova informiranost o nama, ratu. No, o tome ću malo kasnije...
Dan prije tekme smo krenuli put stadiona, na rasporedu je službeni trening Dinama na Celtic Parku. Došli smo nešto prije tak' da smo bili pred službenim ulazom kada je došao autobus s igračima. Direktivom Canjuge (još smo bili neprijatelji države jer smo nosili Dinamov grb), skoro su svi igrači spustili pogled kad su nas vidjeli i krenuli prema svlačionicama. Skoro svi. Veliki Žuti, Viduka i Butina su stali, pozdravili nas, pitali kako smo....veliki igrači, velike manire.

Dečki iz puba su nas molili da s njima krenemo na tekmu, da imaju organizirani prijevoz. U pravom smislu riječi. Uobičajeni protokol na dan tekme bil bi odlazak u grad već u rano popodne, lutanje gradom, pronalaženje ekipa iz Zagreba, upijanje atmosfere, upoznavanje mnogih lokalnih ljudi, običaja i pubova. Ovaj smo se put odlučili ići na tekmu s našom Celtic ekipom. Takve se domaćine jednostavno ne odbija, a i znatiželja nas pegla, vidjeti kako ekipa kreće na tekme. Pub se napunio puno sati prije tekme. Pjesma, nogometne lovačke, runda za rundom, uzbuđenje raste....

.....nastavak u sljedećem broju