Ljeto, kolovoz, još se večina ekipe brčka raštrkana po jadranskoj obali, skupljajući snagu za nadolazeću sezonu. Ipak je malo uzbuđenje u zraku, izvlačenje zadnjeg pretkola za ulazak u Ligu Prvaka. Želje i nade su jedno, a realnost je druga. Od svih protivnika koje smo željeli ili misli da ih možemo dobiti i ući u skupinu, mi smo dobili – Milan. Par sam se dana dvoumio koji je osjećaj jači, rezignacija zbog vrlo vjerovatnog neprolaska u Ligu prvaka ili veselosti zbog odličnog gostovanja i ponovnog saklupljanja ekipe nakon godišnjeg. Moram naglasiti da ne radi o predaji unaprijed, to nikada, pa ni protiv Milana. Pobijedio je ovaj drugi osjećaj. Idemo u Milan, pokazati tko su najbolji navijači. Kup Uefa nas čeka ionako.
Klasika. Put je dogovoren za noć prije, polazak iz kvartovske birtije, odmah nakon fajrunta. Iako se već pitate koji će od nas ponijeti epitet naistaknutijeg člana Ekipe na ovom gostovanju, upozoravam vas da ne žurite s pogađanjem. Naime, na ovom je gostovanju apsolutna zvijezda bio naš šofer, naš Žacko.
Prije neg' dođe red i na Žaca, moram se sjetiti tih sretnih lica, na okupljanju, poneki preplanuli, došli dan-dva prije s mora, neki nisu ni bili još, al' im bez obzira sjaj u očima odaje veselje i kol'ko im je sve ovo falilo preko ljeta. Sezona počinje, Ekipa Trešnjevka on tour 2ŹŹŹ000 ! Veselje u svakoj riječi, priči, pogledu. Mislite da pretjerujem ? Ne. Mislite da bi nakon svih tih silnih gostovanja trebali biti smireniji ? Ne. Baš obrnuto. Znamo da bu bilo dobro, znamo uživati u svakom našem putovanju, ma gdje igrali. Takvi smo, najbolja ekipa i velika ljubav naspram kluba. Zato nas dugo ima, zato će nas još dugo i biti. Nakon neplaćene reklame, idemo nazad na priču, na gostovanje na San Siro !
Nakon par sati druženja i blebetanja (pa nismo se svi okupili tjednima ! ) vrijeme je ukrcaja provijanta u kombi. Put je dug, ne treba se čuditi moru konzervi pivica u nasim frižiderima koje tu i tamo razbija pokoja kisela vodica. Utrpasmo cugu, utrpasmo sebe i ...kaj se čeka...Žac, pali pilu i krećemo ! Lagana pjesma u kombiju, konzervice se otvaraju, uzbuđenje raste iako još nismo ni izašli iz grada. Baš dobar osjećaj ponovo sjediti u kombiju, biti s ekipom i putovat' za svojim klubom....tko zna u kakve pekmez-misli bi utonuo da Žac nije kombi nije počeo naglo cukati, a naš šofer Žacko u istom ritmu kleti iz sveg glasa. U istoj sekundi muk u kombiju, takav da bi se čula muha u letu kad bi kojem slučajem mogla preživjeti dim u vozilu. Kroz glavu su nam svima prošle najgore slutnje, kombi je riknuo, getriba je crkla, motor je u banani ! Druge su misli skočile na alternativna rješenja; jel kasno za neki vlak ? koliko sati vozi vlak ? autobusi ? stopiranje ? Svima nam je isto prolazilo kroz glavu u tim prvim sekundicama horora. Ne znam kaj su ljudi na Titaniku pomisli u trenutku halvarije, al' mislim da misli i užas u žilama nije bio preveč različit'. Ne biti na San Siru dok Dinamo igra. Katastrofa.
Srećom, neizvjesnost se brojala u sekundama. Kad se Žac napokon, nakon zavidne kolekcije psovki, smirio, objasnio je problem; ostali smo bez benzina. Koja je to provala radosti bila, kao da smo poveli na San Siru (kaj se na kraju i dogodilo), pala nam je stijena sa srca. Ipak, kao što to priliči navijačima koji drže do sebe, slijedio je niz uvreda na pripremu vozila za put, nešto u vezi prevelike štedljivosti šofera. Nakon hrabro odslušane zaslužene slave (veselih) kritika, Žacko je pokajnički zel kanister i put pod noge, na ne baš udaljenu pumpu. Dok smo čekali na busnoj stanici (negdje oko Prečkog) povratak našeg Žaca, shvatili smo da će tekma biti posebna. Naime, dok smo stajali tam kojih pola sata, prošlo je toliko autobusa, kombija i auta s našim ekipama da nismo mogli vjerovati, nevjerovatan broj. Zašto nas je to iznenadilo ? Uzmi te u obzir da je vrijeme godišnjih odmora, da je tek prošla ponoć i da je dosta ekipe išlo avionima, charterima i drito s mora.
Nakon kaj je kombi nakon malo benzina iz kanistra bio full natakan na obližnoj pumpi nastavismo konačno put. Naš se Sale između pivica hvalio kako će nas voditi po Milanu, bio je tamo puno puta, a i jezik mu talijanski nije stran. Na našu žalost, u to se bumo brzo uvjerili.
Put je bio dug i uz dosta stajanja na raznim pumpama došli smo u jutarnjim satima u Milano.
Zahvaljujući našem samozvanom milanskom vodiču Saletu, hodali smo satima po gradu tražeći neki dućan, što zbog pokojeg sendviča, cigareta ili cuge, svejedno nismo našli ni jedan. To našeg vodiča nije obeshrabrilo i dalje smo lutali gradom tražeći barem neku poštenu birtiju pokraj silnih cafe-a koji su nam se činili preveč pederasti za nas. Kak' se sudbina često zna grubo poigrati, možemo se uvjeriti i ovom prilikom. Nakon silnih prohodanih kilometara naišli smo na udoban park i u blizini dućan. Mogli smo se odmoriti od puta i valjuškati na suncu uz cugu iz dućana. Vrlo nam je brzo nešto u tom parku postalo sumnjivo. Sve dok nismo vidjeli očiti dokaz o namjenskom parku, mogli smo raspravljati do mile volje o tome kako i zašto samo muški parovi šeću po parku. Držanje za ruke, nježnosti u travi bili su nepobitni dokazi. Poanta: tko ne želi u pederske cafe-e završi u parku slobodne muške ljubavi.
Napuštajući brzinski lokaciju, odlučili smo krenuti u centar, do Duoma, do katedrale.

Na trgu ispred katedrale sve je bilo plavo. Tisuću, dve Boysa je zauzelo trg. U pamćenju mi je ostala ekipa iz Rijeke, koja je cugala viski na stepenicama ispred katedrale, iz orginalnih časa punih ledom s nekoliko flaša Balantinesa u rezervi. Uglavnom, zavidan broj i odlične ekipe na trgu. Nekolicina od nas se odlučila ići na vrh tornja pogledati grad dok je ostatak ipak ostao na trgu uživati u atmosferi. Bio je odličan štimung uz naše pjesme, susretanje poznatih. Jedino ponašanje koje bi možda netko mogao smatrati negativnim (i to samo opaki tradicionalisti) bilo je fakinsko dobacivanje domaćim curama. Nitko nije mogao ni slutiti da bi se situacija mogla tako drastično promjeniti. Tada nismo znali kako je do toga uopće došlo. Saznali smo tek na stadionu.
Na žalost ili srećom, ovisi o kutu gledanja (kut iza rešetaka ili biti sastavni dio akcije) smo odlučili otići 15tak minuta prije s trga. Mislim da smo možda uspjeli proći dvije ulice kad je urlanje sirena i prolazak silnih marice, policijski auti i kombija obavještavao da je na trgu nastalo opće sranje. Tada je već za povratak na trg i eventualno uletavanje bilo prekasno, karabinjera i policije je bilo previše, samo bi riskirali samo buksu. Gledajući masu koja je interventnom brzinom jurišala na mjesto sukoba znali smo da je generalna frka. Odlučili smo nastaviti prema stadionu i negdje na pola puta naći neku mirnu birtijicu i pokušati mobitelima saznati kaj je bilo i tko je odnio prvu pobjedu i kol'ko nas ne bu na tekmi.
Prvi put smo tada skužili lukavštinu policije, koja je očito imala iskustva s ovakvim sukobima. Isključili su nam roming, ni jedan od naših mobitela nije mogao ni zvati niti slati poruke, neovisno o provideru. Lukavci su time sprijecili komunikaciju izmedju naših ekipa, eventualno pregrupiranje nakon povlačenja s trga. Jednostavno rećeno, nismo mogli saznati ništa, ni kaj je bilo, niti kol'ko je naših zbuksirano niti neki plan za dalje. Lukavo. Niti prije niti poslje to nismo nigdje vidjeli.
Elem, umjesto korištenje umornih nogu zbog Saletovog „poznavanja“ Milana, sjeli smo na tramvaj, laganom vožnjom promatrajući grad i tražeće neko ugodnu lokalnu birtijicu za još neko pijuckanje pivice prije pokretna na stadion.
Ulazak na stadion nije bio rigorozan kakav smo, nakon frke u gradu, očekivali. Ispred stadiona smo se uvjerili u masovnost doputovalih Boysa. Predivno. Vani smo došli do zaključka da će nas biti barem dvije tisućice. Ulazeći na našu tribinu skužili smo da smo se prevarili. Barem za duplo, ako ne i više. Bilo nas je u Milanu oko 4000 ! Iznenađujuće zbog kolovoza, zbog tek pretkola, zbog ne baš prejakog Dinama (to smeta samo povremene na gostovanjima). Ni organizatori nisu očekivali takav broj, pa je kavez bilo premali. Kapacitet tog manjeg kaveza je 3500 tisuće (bili smo već u tom kavezu kad je Chelsea gostovao, o tome drugi put), kak' smo bili dvoje na sjedalima mislim da je konačan broj puno veći.
A tek atmosfera na tribini, to je teško za opisati riječima, kaj se tamo dešavalo. Čisto ludilo. Odgovorno tvrdim; nikada do tada nismo bolje i bučnije navijali, jače, luđe pjevali i drukali za naš dinamo. Toliko frenetičnosti, fanatizma, ujednačenosti u pjesmi, snage navijanja nisam nikada do tada vidio ni osjetio, a vidio sam puno, puno toga. Mislim da je to najbolje izdanje Dinamovih navijača općenito, ikada. Još sam danas općinjen tom tekmom i trnci me prolaze kada se sjetim tog ludila, kada pogledam snimku tog navijanja. Uvijek kada idemo na megdan boljim protivnicima na terenu (nikad boljim na tribinama), a ide nas zavidan broj, nadam se da ćemo zabiti prvi gol. To je takva eksplozija radosti, vulkan strasti da je tih par minuta nešto što se ne može s ničim meni poznatim uspoređivati. To se dogodilo u Milanu. Nevjerovatna nabrijanost ekipe, navijanje 200 % od mogućeg i gol kojim smo poveli ! Ne mogu uopće opisati taj trenutak, zato neću ni pokušati.
Pjesma na toj tekmi nije stala ni trenutka niti je slabila krajem tekme, proživjeli smo je u jednom dahu, kao u snu. Bez obzira na vručinu, na rezultat. Najbolje do sada. Najbolje od svih. Bez dileme.
Kraj. Osjećaj nevjerovatne žeđi. Sjećam se da su nam digići isključili (nakon rominga) i vodu na poluvremenu na wc-ima. Osveta, valjda, za ono na trgu.

Ispred katedrale vodio se pravi rat s murjom (saznali iz prve ruke na stadionu). Povod je bio bezvezan, kao što su uglavnom svi razlozi za velike bitke i ratove. Radilo se o svađi s konobarom. Dečkima je bezobraznik naplatio 3 pive oko 50 €. Deški nisu htjeli platiti, konobar ih nije htio pustiti bez plaćanja i tu je došlo do natezanja. Drotovi su uletili bezrazložno grubi i počeli (koga bi drugoga) pendrečiti naše dečke, oni im nisu ostali dužni i lavina je krenula. Kroz par minuta se odvijala prava bitka na trgu i dugo se nije znalo tko će odnijeti pobjedu.
U Italiji se zapravo uvijek zakuhavaju ponajveće šore s murjom. Bergamo, Milano, Parma bitke koje se pamte. Često bezlazene situacije prerastaju u tučnjave koje se prepričavaju godinama. Smatram da veliku krivicu snosi upravo policija koja riješava te male nesporazume divljački, kao slon u dućanu proculana. Ekipa im odgovori na isti način. Nikome ne treba ostati dužan. Iako mi uvijek na kraju izvućemo deblji kraj nikada nećemo podviti repove i trpiti bezrazložne batine bez da vratimo barem dio. Situacije zbog zapaljene baklje, odbijanja plaćanja lopovskog računa ili verbalnih dvoboja sa snaga reda nisu razlozi zbog kojih treba biti ozljeđenih, materijalnih šteta i puno uhićenih. Međutim kao da drotovi imaju norme koje moraju ispuniti na tim tekmama viskog rizika, kao da moraju imati barem 30 uhićenih, da mogu pravdati tolike skupe inerventne policajce oko stadiona, toliko potrošenih sredstava građana, opravdati represivni Zakon o navijačima izazivajući sami nerede i da Glasnogovornik pendrekaša može opravdati upotrebu sile zahvaljujući tom sramotnom zakonu. Pustimo to, ipak smo još u Milanu.
Dakle, žedni kao pustinja pohitasmo prema kombiju gdje smo imali nekoliko konzervica spremljenih za nakon tekme. Suhih ustiju, umornih nogu, izraubanih glasnica , ali pune duše dojmova, svjesni da smo bili dio možda najbolje izvedbe Boysa u gostima, i to ne bilo gdje već na čuvenom San Siru. Znali smo da će ovo gostovanje ući u top 10. Gostovanje je imalo sve kaj mora imat' da bi ušlo među najbolje. Atraktivni protivnik, grad, čuveni stadion, udarna Ekipa Trešnjevke u kombiju, nešto nereda, odlično navijanje. Falio je samo dobar rezultat, no, to se i nismo baš previše ni nadali.
Nakon kaj smo dijelomično utažili žeđ (za to ipak treba više vremena i konzervi), krenuli smo u pratnji drotova iz grada i prema granici. Prvi komentari, dojmovi, osjećaji zadovoljstva ispunili su kombi. Cijeli je povratak protekao u takvoj atmosferi. Morali smo natankati gorivo još u Italiji, pa smo usput i obnovili zalihu cuge. Nakon par sati vožnje već je dio ekipe malo odmarao. Neka, zaslužili su. Dali su opet sve od sebe: za sveto ime i za svoj grad.
Moram se vratiti na našeg heroja Žacka. Osim „malog“ šoka koji nam je priredio na početku ove priče, čovjek je savršeno odvozio daleki put kao i svaki put do sada. Žacko naš, kapa do poda. Toliko smo sigurni u njegovu vožnju da čorimo k'o bebe jer znamo da će nas sigurno dovesti bilo kamo. Žac je završio priču kao što ju je i započeo, negdje u Sloveniji, znaći već blizu Zagreba desilo se nekaj nevjerovatnog, morali smo stati zbog malog kvara. Pukla nam je zadnja guma na kombiju. Nije uopće vrijedno spomena. Spominjem to zato što je nakon desetaka tisuća kilometara sa Žacem to prvi put da se nekaj desilo s kombijem. Svaka čast Žacko. Sretni smo kaj te imamo.