OLD TRAFFORD

Old Trafford. Ne treba ništa dodati, a pogotovo ne oduzeti. Idemo tamo. Kazalište snova. Dinamo igra na Old Traffordu. Koža mi se ježi. Ući na legendarni stadion, podići Dinamov šal i pjevati svom voljenom klubu. Jedan od nogometnih snova se ispunjava. Moje prve misli, kada sam saznao da idemo Manchester United-u u goste. Na megdan službenom pobjedniku Lige prvaka. Bože, kakva bu to tekma, kakvo tek gostovanje. Nervoza nije prestajala ni kada smo sredili sve detalje oko puta. Malo se samo pritajila spoznajom da nas ne mogu spriječiti ni rasprodani letovi, ni rasprodane ulaznice, niti šefovi na šljaki, niti besparica. Sve je bilo sređeno ! Karte su v džepu ! Idem

o na opet na Otok ! Na Old Trafford !

Sletili smo par dana ranije u London. Ovaj smo se put morali podijeliti u dvije skupine, radi smještaja. Darko i ja smo opet odsjeli u Wimbledonu, a ostatak kod našeg dragog Nika, predsavnika BBB Trešnjevka, podružnica London. Ne moram naglasiti da je vrijeme u Londri proletilo, omiljeni pubovi, pinte i nogometne lovačke priče protkano groznicom isčekivanja tekme. U Wimbledonu imamo jedan dragi pub u kojem tradicionalo ispijamo London pride pivicu. Unatoč nekim malim peripetijama i dilemama, oko izbora prometala ili ti "kako i kad krenut' put Manchestera", ipak smo krenuli na vrijeme i s nevjerovatnom voljom. U igri su bio lokalni bus ili Nikov auto. Srećom, nazvali smo Neneka, koji nam je rekel da su busevi rasprodani, da su on i ekipa uspjeli uzeti zadnje karte. Nik se žrtvovao, zel je tutač i vozio. Jedina loša stvar u toj vožnji je nova spoznaja: u Engleskoj na auto-putevima nema pive! Nigdje, ni na pumpama, ni u McBurgerima kojih je usput bilo brdo. To tada smo uvijek ili imali dovoljnu zalihu u vozilu ili smo koristili vlak na Otoku. Mi, naravno, nismo dan prije išli u nabavku tog nama neizostavnog energetskog napitka. Tak' je Ekipa Trešnjevka stigla u Manchester bez ijedne popijene pive na putu. Presedan kakvog ne pamtim.
No, ne brinite, ubrzo smo to nadoknadili.

Ni slučajno nemojte pomisliti da nam je to prvi put na Old Traffordu. Bili smo već ovdje, nekoliko puta, samo ne sa Dinamom. To se zato i ne da usporediti, ni u kojoj varijanti. Krenuli smo iz Londona Nik-ovim mercedesom, put Manchestera. Put bez pive, uz Nove fosile, protekel je ugodno i bez nekakvih posebnih događaja.
Napokon Manchester. Nervozni, uzbudjeni i žedni, naredili Nik-u da nađe prvi pub u blizini stadiona. Bez okolišanja. Pub velik', dobar i pun crvenih dresova, nije nas smetalo. Trebalo je nadoknaditi izgubljenu i nepopijenu tekučinu putem. Pub je bio pravi. To se osjeti. Generacije su Man Utd navijača ovdje dočekivali utakmice, ispijali pobjede ili ispirali pivom poraze svog kluba. Volim takva mjesta. Inspiriraju nas i tjeraju na poštovanje.
Nakon nekog vremena pridruzili su nam se naši dečki iz ekipe koji su zbog cajtnota izabrali charter varijantu. Među njima je bio i naš povremeni, priduženi član ekipe, Mali Ivan. Ivan je, naime, veliki fan Man Utd-a, naravno, nakon Dinama. Njemu je ovo gostovanje imalo i poseban štih. Vrlo je brzo uspostavio kontakt s domaćim navijačima, lebdio je na krilima sreće i veselja i na ponešto piva. Uživao je. Uživali smo i mi. Mali je Ivan nestao u jednom trenutku. Pomalo zabrinuti (ipak smo bili jedini plavi dresovi u otprilike 200 gostiju puba) pronašli smo ga u toiletu, malo "umornog". Nije mu za zamjeriti. Možda su mu policijski konji zamjerili, al' to je bilo kasnije.

Počele su pjesme poštovatelja crvenih vragova, utakmica se približavala. Nadoknadili smo, uživali u svakoj pinti pive, udisali atmosferu puba, upoznali dosta navijača Man Utd koji su se došli pozdraviti s nama, pokazivajući veliko poštovanje nama zbog vjernosti klubu i količini pređenih kilometara, da bi bili uz svoj klub. Došlo je vrijeme da se krene prema stadionu. "Hej, Dinamo igra na Old Traffordu, ne prijateljsku, ne za čavle, igramo Ligu Prvaka !" zvoni mi u glavi. Stadion je blizu puba, napravili smo dva kruga oko njega i svratili u Fan shop.
U međuvremenu je Mali Ivan imao ponovo potrebu vratiti nešto pive majci zemlji, istim putem kojim je pivica i ušla. Učinio je to točno između dva policajca na konjima. Gore navedeni (ovaj put doslovno) nisu ni trepnuli. Bojim se i pomisliti kaj bi se desilo da naša policija ima konje (na 4 noge) u jedinicama i da neki fakin povrati između njih.

Ušli smo na našu tribinu. Tamo je već bio dio Boysa koji su došli busom. Transparenti su već bili na ogradi. Nije bilo više mjesta za naš. Odlučili smo probati na vrhu tribine, nekak' ga probat' objesiti. Na vrhu je bio dio novinarskih kabina zatvorenih sa plexiglasom i nikak' nismo uspjevali objesti zastavu na njih. Blizu je nas stajao Bobi i šutke gledao kak' se mučimo. Kad je vidio da smo blizu odustajanja došao je do nas i pitao nas je jel imamo nešto penija. Znamo da obični policajci nigdje nemaju bog zna kakvu plaću, ali žicanje nismo očekivali. Ekipa Trešnjevka je čuvena po širokom srcu, pa smo izvukli par kovanica iz dzepa. Nije problem. Bobi uzme kovanicu i čošak platna i pokaže nam kak' da pričvrstimo platno gurajući kovanicu s platnom između plexija i gume. Nevjerovatno. Platno čvrsto visi ! Opet smo se uvjerili (na opetovno čuđenje) da policija u ozbiljnim zemljama pomaže ljudima, čak i na tekmama. Kod nas je to još uvijek znanstvena fantastika. Pendrekom platno ne bi stajalo.

Vratili smo se dolje među ekipu. Već nas je bilo dosta. Dogovor je bio da se štede grla do samog početka tekme. Međutim teško je to provesti, kad znamo gdje smo i kad nas nervoza i uzbuđenje pere. Ekipa je par put zapjevala stvar od Fosila; "Kako je dobro, vidjeti te opet". Tada sam je prvi put čuo na tribini. Čuo, pjevao i uživao u događaju. Naime, ta je pjesma obilježila tekmu i puno tekmi poslje. Mislim da se u jednom trenutku pjevala više od pola sata bez prestanka, svim srcem i glasnicama. Jedino čime uopće nismo bili oduševljeni, su navijači Man Utd-a. Osim par puta kada su zagrmili, ostalo je bilo doslovno kazalište. Bez problema smo ih nadglasali i pokazali kak' se zapravo treba navijati. Nije problem ni kad nas nije puno. Odlična tekma, reza, navijanje. Uvijek ki je to teško kasnije pretočiti u riječi. Zapamtio sam da smo bili toliko dobri i drugačiji da nam osobno Sir Alex Fergusson nakon tekme prišao par koraka i zapljeskao, a sutradan nas je The Guardian proglasio herojima tekme.



"Kako je dobro, vidjeti te opet" orilo se Old Traffordom, pjesma je idealna za dugo i glasno pjevanje. Priča kaže da ju je neki fakin forsirao u busu, dugim putem za Manchester, a ostatak ekipe je prihvatio i ostalo je legenda. Povratak je bio miran i manje bitan. Osim jedne male svađe, između Darka i mene, zasad jedine svađe u dosadašnjem dugogodišnjem prijateljstvu. Gostovanje koje ima težinu.