Put u grad parmezana. Može. Tam' nismo bili. Krenuli smo kombijem, po starom trešnjevačkom običaju, večer prije. Obružani dobrom voljom, tekućim i krutim zalihama, polazak smo dočekivali u lokanoj birtiji, blizu trešnjevačkog placa. Pokret je planiran u trenutku kad gazda birtije proglasi nepopularni fajrunt. Ekipa za kombi nastupa u najjačoj postavi kak' i priliči daljem gostovanju, uz jedno pojačanje za koje će se kasnijeispostaviti da će postati punopravni i temeljni član Ekipe Trešnjevka. O njemu malo kasnije. Krenuli smo negdje prije ponoći. Kombi u ritmu tradicionalne odličnom atmosfere lomeći pri tom kilometre uz žestoki kombi-rock (popularna BBB Trešnjevka kompilacije na nešto cedeja). Brzo smo prošli granu, još brže Sloveniju (nije neki pothvat, ha) i eto nas na granica nama prijateljske Italije. „Prijateljske“ namjerno istaknuto zbog malog incidenta na granici, koji nas je zamalo koštao gostovanja.
Prvo se moramo vratiti našem pojačanju u kombiju. Naravno, kao kaj pretpostavljate, u kombi Ekipe Trešnjevka se ne ulazi sam' tak'. Tomu je preporučil Kapara, a to ima svoju težinu. Gospon nam se Tomo prvi put pridružio na gostovanju u Parmi i od tada je naš vjerni prijatelj i vrli član Ekipe Trešnjevka i to će ostati zauvijek. Put u Parmu je već samo po tome povijestan.
Incident na granici. Znam, to vas zanima. Stojimo u koloni na graničnom prijelazu, ispred nas još neki kombiji, busevi, bude nas dosta bilo u Parmi. Pred nama bus, naša neka ekipa unutra. Otvaraju se zadnja vrata, prvo ispadne jedno 20tak praznih konzervi pive, dugo ništa pa onda par teturavih fakina u dinamovim dresovima. Nadasve lijep prizor. Za poznavatelje prilika. Pitamo se dal' će ih digići pustiti dalje bez puno maltertiranja. Pustili su ih odmah nakon provjere putovnica. Mi nismo bili te sreće. Još se i danas pitam odakle je Darac izvukel ideju, da odgovori graničnom policajcu, da idemo u shopping u Modenu nakon kaj nas je pital kam' putujemo. Iako je naš legendarni vozač kombija na to pitanje digiću odgovorio na tečnom hrvatskom: „idemo na tekmu“, Darkova je izjava očigledno imala težinu. Gospon je Digić malo obilazio kombi s našim putovnicama u rukama i odlučio se pogledati u unutrašnjost kombija otvarajući bočna klizna vrata. Minutu kasnije opazio je negdje dinamov šal. Odskočivši metar unazad, masući rukicama onak' kak' samo talijani znaju, vikao je užasnuto, kao da smo mu prefarbali kuću u plavo ili mu prekuhali špagete: „You are not going to Modena to shopping !! You going to Parma to football match!!!“. Ne moram vam opisivati koji je to bila provala smijeha, koje valjanje u kombiju. Mislim da smo mu time malo povrijedili ponos. Kaj vi mislite ?
Sva su vozila prošla, autobusi i kombiji, mnogi s vrlo veselom ekipicom, međutim samo smo mi morali stati sa strane. Našem graničnom drotu još se pridružilo par kolega, tim za maltretiranje. Morali smo u roku odmah izać' iz kombija. Jura, koji je bio malo zakunjao, nije čuo taj odmah. Naš mu je granični pomogao da izađe, pomalo grubo na što smo svi reagirali. Skoro je došlo do većeg incidenta zbog kojeg sigurno ne bi nastavili putovanje, a i veliko bi bilo pitanje kada bi nas pustili iz bukse i s kavvim kaznama. Kako nesreća nikad ne korača sama, usput je nekom pobjegla psovka koja je nije bila upućena nikom, više situaciji. Naš je granični skužio i zaprijetio: „ No pička mater !“.
Situacija se razvila vrlo loše za nas. Kombi je pretražen i naravno da im je zapela za oko naša zavidno bogata kolekcija konzervi iz pivovare s črnomerca. Htjeli su nam uzeti sve, ali smo lucidim pregovorima došli do dogovora: 2 pive po glavi, ostale ostavljamo njima. Tomo se ponudio da obavi tu dijelidbu (vrlo dobra reakcija budućeg člana ekipe). Lucidno je i hrabro, odvajajući konzerve za mrskog okupatora, uspio 20tak konzervi pobacati ispod siceva, tak' da je njihov harač bio puno manji. Spretno jer iako prateći diobu nisu skužili lukavstvo. Zadovoljni nanesenom nam štetom i haračem granični su odlučili nam vrnuti putovnice i pusti nas dalje. Tada slijedi meni najdrža scena. Lagano smo već ulazili u kombi kad se Tomek uputio do konzervica koje su nam nepravedno oduzete i manijakalno ih je počel otvarati. Dok ga nisu skužili otvorio je barem 50%. Nema. Ne bu se gostili našim 'žujama, pravednički je govoril ulazeći u kombi.
Prošli najgore, sad smo znali da nas više niš' neće spriječiti da gledamo Dinamo u Parmi. Iako drastično smanjenim zalihama 'žuje, atmosfera je na nivou, pivica ima dovoljno do ujutro, kada ćemo negdje obnoviti zalihu.
Poneka je glava bila klonula, noć je već duboka. Treba par sati ubiti oko i odmoriti za sutrašnja uzbuđenja.
Sjećam se buđenja na nekoj pumpi, negdje na autoputu, u rano maglovito jutro. Transparent je bio na kombiju razvijen, držale su ga dvije konzerve pive na krovu. Ta mi se slika urezala u pamćenje.
Svi budni, raspoloženi, obnovljenih zaliha krenuli zadnji komad puta do Modene. Imali smo dogovor da odemo prije u Modenu, da izbjegnemo rani dolazak u Parmu. Davni Bergamo i titula opasnih navijača još nas uvijek prati u Italiji. Bolje je pijuckat' u nekom gradiću na pola sata od Parme neg' ući prerano u grad, biti izložen prohibiciji i stalnom nadzoru policije.
Dobar potez. Modena je lijep grad, lijepi stari trgovi, kafići i restorani s lijepim terasama. Većina se nas odlučila pijuckati na jednoj terasi, dok su naši vrli poznavatelji gastonomije, Piranja i Pile otišli provjeriti kvalitetu tjestenine s rakovima u obližnjem restaču. Vele da je bilo super, samo da su rakovi bili još živi.
Vrijeme je da krenemo. Kao što smo očekivali, u Parmi prohibicija, nema točenja alkohola na dan tekme, time ni pive. Barem ne u velikom krugu oko stadiona. Tam' smo sreli neke naše novinare koji su nas upozorili da policija sve navijače Dinama koje sretne vodi u ograđeni dio ispod gostujuće tribine. Okrenuli se i nazad u grad, bolje šetkati po gradu neg' u koncentracijiski logor.
Ulazak u stadion obilježio je vrlo rigorozne kontrole na ulazu. Skidali su nam i remenja. Boysi imaju vrlo često veliku kopču buldoga ili grba na remenu. Digići su smatrali da bi to moglo postužiti i u druge svrhe pa je dosta ekipe držalo ruke u džepovima cijelu tekmu da im hlače ne padnu. Bilo nas je čist pristojan broj, dobra ekipa, navijanje isto tako. Prilikom vješanja našeg transparamenta ponovo se istaknuo Tomo, penjao se po plexiglasu (ograda je u Parmi imala gornji dio od plexija) kao da ga ima doma. Bilo je nekih sitnih čarki s policijom na tribini, al' ništa specijalno za spomenuti.
Nakon tekme sam potpuno zaboravio na moj remen, kad sam došao do izlaza visio je samo još jedan remen, nevjerovatno, baš moj. Jednom mi je pukao pa ima dvije zakovice na grbu.
Put nazad je protekao u poslovičnom dobrom zekanju, pijuckanju i dobrom kombi rocku.